Ne, rekla sam samoj sebi, crtat ću potok i zaboraviti ovo.
Pokušala sam. Vratila sam se na list gdje sam počela crtati potočić s kamenitim dnom. Da, to je bilo to što mi je trebalo.
*~*~*~*
Opet gledam u taj potok. To je to, neke su stvari uvjek uz mene. Iako sam sada kilometrima od njega, gledajući u crtež osjećam se kao da opet sjedim pod mostom i olovkom povlačim crte.
Začuo se zveket. Skoro sam i zaboravila da sjedim na trgu i sviram, da zarađujem kako bi došla do njih.
„Jako lijepo, curo!“ dobacio mi je netko te u kutiju od gitare stavio koji novčić.
To me dirnulo jer mi dugo nitko tako nešto nije rekao. Zapravo, nije mi imao ni tko reći. Otkad je umrla nisam svirala, ovo je prvi puta da se opet vračam. Opet imam razlog da živim, da se trudim, da zarađujem. To su one, one su daleko i samo mi ovo može omogučiti da dođem do njih.
„Ej mala, mogli bi se mi malo zabaviti!“ tišinu u mojoj glavi prekinuo je tip duže crne kose u kožnoj jakni koji me s leđa uhvatio za ruku. Prestrašila sam se. Bila sam pre malda za takve stvari, možda ne s normalnim ljudima, ali s njim sigurno nebih radila nešto više od razgovora.
Suton se spuštao na grad dok mi je on već nekoliko sekundi držao ruku i na uho šaputao maštarije o nama. Bojala sam se vrisnuti, mislila sam da će mi nauditi ako išta kažem. Obasjala nas je visoka svijetiljka svojom žutom svjetlošću. Zatvorila sam oči, i samo nadala da će me netko spasiti. Kako? Ne znam. Ljudi su samo prolazili kao da se ništa ne događa. Je li to njima normalno? Ili je to samo zato što sam u pitanju ja, ulična umjetnica?! Ruke su mu bile hladne dok mi je dodirivao vrat, a dah vruć. Naježila sam se i promekošala.
„Znaš, nemam prebijene pare. Mislio sam, ako možeš, ako mi možeš posuditi za kutiju Waltera.“ Prošaptao je meni na uho, kao da mi govri da me voli, a ne moli za novac.
„Oprosti, ali ne mogu ti dati. Nemam niti ja. Ovo tu“ pokazala sam na kutiju „je sve što imam i treba mi za put.“
Odmahnuo je glavom i nasavio dalje. Znala sam da to nije kraj. Ali sam bila sretna što je otišao, barem za sada. Odsvirala sam još jednu pjesmu tek toliko, da me opusti. A onda sam pokupila novac iz kutije, spremila gitaru i izvadila mali fotoaparat. Ovo je bilo najbolje doba dana za fotografiranje – suton. Poput čovjeka, nepredvidiv, mračan i lijep. Hodajući prema slijepoj ulici u kojoj sam trenutno 'živjela' uslikala sam nekoliko fotografija neba, svjetiljki, ulica i svoj odraz u lokvi. Nakon toliko vremena vidjela sam se. Nisam se mogla prepoznati, nisam bila sigurna u samu sebe. Promjenila sam se. Kad sam sjela, ponovno sam pogledala fotografiju.
~Cesta od gusto složenog kamenja ciglastog oblika. Udubina. Lokva. Moj odraz. Njezine oči. Smiješak. Da, smiješak na mome licu radi fotografiranja koje me ispunilo nećim, neočekivanim.~
Izvadila sam blok i olovku i jednu bojicu, žutu. Nacrtala sam prizor koji vidim. Usku uličicu i dvije zgrade. Samo jedna cigla bila je u boji. Bila sam to ja, drugačija, u mnoštvu.
Ovo je posvećeno Tyu, prvi razlog zašto sam nastavila i Zoe, koja me djelomično inspirirala. :*
Charlotte Nathalie Darfin